Neke slike postoje i prije svjetla. Samo čekaju da budu otkrivene. Cijanotipija: Plavi otisak nevidljivog

O nevidljivom što u nama čeka svjetlo

Tihi list papira, natopljen nevidljivim tragovima, strpljivo čeka svoj susret sa svjetlom.

Ne nosi sliku – barem ne onu koju oko može odmah uhvatiti.

Ali sve što je potrebno već je tu, samo još nije vidljivo.

Tako izgleda i početak promjene u nama. Tiha, neprimjetna priprema. Unutarnje osluškivanje.

Ne znaš točno što se događa, ali znaš da više nisi ista osoba.

Svjetlo koje otkriva

U cijanotipiji, slika se ne stvara kistom, već svjetlom.

Ono što dotakne sunce – ostaje trajno zabilježeno u intenzivnoj, prusko plavoj.

Ono što ostane u sjeni – izblijedi, nestane.

U osobnom rastu, to je onaj trenutak kada dopustimo da nas život pogodi. Kad se izložimo, kad nas dotakne neka riječ, iskustvo, odnos, tišina.

Tada počinje oblikovanje slike.

Počinje vidljivo.

“Ne postajemo prosvijetljeni zamišljajući figure svjetlosti, već tako da osvijestimo svoju tamu.”— Carl Jung

Isprati suvišno

Nakon svjetla dolazi voda.

Ispiranje.

Čišćenje.

Uklanja se višak, sve ono što ne pripada slici.

U osobnom procesu, to je otpuštanje.Starih uvjerenja, strahova, ljudi, verzija sebe koje smo prerasli.Nešto od toga odlazi teško, ali bez toga nema kraja procesa.

“Ja koja se stalno mijenjam – jedina je ja koja doista živi.”— Virginia Woolf

Plava slika nas samih

Na kraju ostaje plavi otisak.

Nije to fotografija stvarnosti – to je zapis jednog trenutka preobražaja.

Snažna, ali nježna. Jedinstvena, kao i svaki naš unutarnji korak.

Cijanotipija nas uči da ono nevidljivo u nama već postoji. Čeka samo svjetlo, hrabrost i vrijeme da se razvije.

“Ne gubi se u svojoj boli – znaj da će ona jednog dana postati tvoj lijek.”— Rumi

Plavi otisak promjene

Možda ne znamo u kojem trenutku točno nastaje promjena.

Možda je to trenutak izlaganja, ili onaj kad napokon isperemo ono što više ne pripada.

Možda je to samo mir nakon svega – kad se pogledamo i znamo da smo drugačiji.

Poput cijanotipije, i mi u sebi nosimo sliku koja se otkriva kroz odnos s vremenom, svjetlom i sjenom.

Slika nas samih kakvi jesmo – bez filtera, bez buke, bez pretvaranja.

I ne mora biti savršena.

Samo iskrena.

Samo naša.

Tekst: Martina Stažnik

POSTFESTUM |

GR8 COFFEE FESTIVAL, Lauba, Zagreb, 11. 4. 2025. Art Workshop: Cyanotype Toned with Coffee and Tea,  Doc. art. Lea Popinjač & doc. dr. sc. Petra Krpan

Inspiracija za tekst “Plavi otisak nevidljivog” rođena je upravo ovdje – među mirisima kave, tišinom procesa i toplim tonovima koji su preobrazili klasičnu cijanotipiju u nešto osobno, živo i duboko.

Uz svjetlo, papir i tragove vremena, u rukama sudionika nastajali su otisci koji više nisu bili samo slike – već emocije, prisutnost, unutarnja stanja. Tehnika iz 19. stoljeća, tonirana kavom i čajem, pokazala nam je da se i ono najhladnije plavo može pretvoriti u nešto toplo.

Baš kao i mi.

Foto:Pexels

 #Utišini #NevidljivoVidljivo #OtisakDuše, #Cijanotipija #GR8CoffeeFestival #UmjetnostProcesa